Nekako, uvijek razmišljam o tom oproštajnom pismu, načinu da vam objasnim sve, ali se ipak sve uvijek svede na par jednostavnih, neproširenih rečenica, zar ne?
Nešto se sa mnom dogodilo. Istina je da nikad nisam znala pronaći prave riječi, ali sam ih barem znala spajati i nizati poput bisera o nit silka. Sada ne znam ni to.
A možda sam samo i sebična.
Neke je stvari bolje ostaviti onakvima kakve su, ali mene sve to ipak malo previše privlači. I volim početke. Obožavam. Ima nešto u njima.
I previše sanjam da bih sve to pretakala u riječi. Neke je stvari ipak bolje ostaviti nedorečene, slažete li se?
Volim vas sve. To sam rekla već nekoliko puta, ali nikad dovoljno. To zapamtite svaki puta kada se osjećate loše. Uvijek ima jedna Adden koja misli na vas redovito. Čak sam i pripremila post o vama, ali ni to neće zaživjeti. Žao mi je. Ali vas svejedno bezuvjetno volim.
Mislim da je to to.
Ostaje mi još samo jedna mala sitnica.

In memoriam
Aleksandar
17.05.1990. - 23.06.2008.
Takva kakva jesam, uspjela sam te zavoljeti kao osobu koju nikad nisam znala. I uvijek si tu. Čak ponekad mislim da nikad nisi ni otišao.
Bio si i ostat ćeš moj broj 1.
Zauvijek tvoja, Čarapica.

Zauvijek vaša, Adden.